Umjetnost slušanja

Umjetnost slušanja

Tko oko svega diže buku, ne uspijeva.
Lao Tzu

Osjećamo li se ljepše kada nešto poklanjamo ili kada primamo poklone? Odgovor je svima dobro znan, jer gotovo svi normalni i dobrohotni ljudi puno se bolje osjećaju kada poklanjaju nego kada primaju darove. Osjećamo li se bolje dok govorimo ili dok slušamo? Odgovori variraju. Većina egocentrika i narcisoidnih ljudi uživa slušajući sebe. Altruistični ljudi uživaju slušajući druge. Ako govor i slušanje usporedimo s uzimanjem i davanjem, tada je govor uzimanje a slušanje je davanje. Kako? Jednostavno, ustima uzimamo pažnju tuđih ušiju, a ušima poklanjamo drugima sebe i svoju pažnju. Da je Bog htio, mogao nam je dati jedno uho umjesto usta i dvoja usta umjesto ušiju, ali nije. Htio je da naučimo slušati druge i osjetiti u tome najveće zadovoljstvo.

Balthazar Gracian ( The Art of Worldly Wisdom ) savjetuje nam: “Ne slušajte sebe. Beskorisno je zadovoljavati sebe ako ne zadovoljavamo druge. I znajmo da je opći prezir kazna za samozadovoljstvo. Pažnju koju posvećujete sebi vjerojatno dugujete drugima. Govoriti i istodobno slušati sebe ne može ispasti dobro. Ako je razgovarati sam sa sobom kada smo sami ludost, sigurno je još nepromišljenije slušati sebe u nazočnosti drugih ljudi. Slabost je velikih - da stalno u govoru ističu sebe, čime zgražavaju svoje slušatelje. U svakoj rečenici oni traže pljesak ili laskanje, računajući na strpljenje mudrih… Kod svake izgovorene riječi, oni željno očekuju potporu riječi: Bravo!”

I mene je to nekada držalo dok i sama u doba sazrijevanja nisam otkrila užitak slušanja. Priznajem vam da sam u najranijoj mladosti u društvima znala biti i previše pričljiva. Nije ni čudo da sam se uvijek nakon svojih brbljavih izleta osjećala iscrpljeno. Tata mi je, želeći mi pomoći, nerijetko savjetovao da je poneki put puno pametnije mikrofon prepustiti drugima, jer smo tada u velikoj prednosti. I, doista, kada sam prvi put poslušala tatin savjet i pustila druge ljude da pričaju i govore o sebi i svojim djelima, ili jednostavno o svom pogledu na svijet, osjetila sam neopisivu sreću, čak neko olakšanje. Naime, oduvijek se u mojem društvu od mene očekivalo da ga zabavljam, da ispričam nešto smiješno, neku zgodu, vic, anegdotu, tako da sam šutnju u društvu znala osjetiti kao poziv da počnem sa svojim nastupom. Često sam osjećala nelagodu ako bi šutnja dugo potrajala. No, kasnije me to počelo zamarati, jer nisam uvijek bila raspoložena zabavljati druge, nego sam koji put htjela i da drugi malo zabavljaju mene svojim pričama i svojim doživljajima. Razloga za šutnju kod ljudi, kažu psiholozi, ima bezbroj. Neki ljudi šute jer su odsutni u danom trenutku, drugi šute jer se zbog nekog svog apriornog stava ne slažu ni sa čim, treći šute jer ne poznaju materiju o kojoj se govori, a četvrti mudro šute jer žele čuti što drugi misle i govore. Postoje aktivni i pasivni slušatelji. Aktivni slušatelj cijelo vrijeme budno prati konverzaciju i spreman je uskočiti u nju kad god se za tim ukaže prilika ili potreba. Pasivni slušatelji nemaju želju za uključenjem, što zbog predrasuda, što zbog umora, što zbog neslaganja, što zbog nemogućnosti uključivanja, jer možda ne raspolažu s dovoljno argumenata da bi se mogli uključiti, ili da jednostavno ne bi prešli opasne granice svog neznanja. Ugodno šutjeti i u tome uživati može jedino onaj koji je dovoljno sazrio za šutnju svojom mudrošću i znanjem. Šutnju treba zaraditi. Mudraci dok šute toliko toga govore mirnoćom i pogledom. Govor i šutnja ograničenih ljudi ne razlikuju se baš puno jedno od drugoga, osim što su oni shvatili da pametnije izgledaju kada šute nego dok koješta govore. Eto, čak i onima manje nadarenima šutnja pomaže više od govora. Govor je uvijek rizik, šutnja je uvijek sigurnost. Jadni su oni koji govore samo zato jer ne znaju šutjeti, ili samo zato što su nazočni. Smatram važnim istaknuti da se i šutnja mora vježbati u jednakoj mjeri kao i govor. Trud će nam se isplatiti. Sa šutnjom ne možemo pogriješiti. Šuteći dobivamo na vremenu. “Muk je nelagodan jedino među zavidnicima,” rekao je Gibran. Znamo li se pravilno služiti našim darom govora, znamo li točno što želimo reći, i još smo uvjereni da smo ispekli dobro sve što želimo reći, tada probudimo u sebi slavuja, pogledajmo publiku, uzmimo mikrofon i razgovjetno izrecimo svoju misao. Budimo kratki i jasni u izricanju naše poruke. Ako mikrofon držimo u rukama predugo, pažnja naših slušatelja iz minute u minutu opada. I nemojmo žuriti s našom izjavom za javnost. Pričekajmo da se oluja smiri, da nas mirno počnu zapljuskivati valovi tuđe pažnje…. Uvjerimo se da je to pravi trenutak za nas. Ogledajmo se oko sebe i uvjerimo da je scena kao stvorena za naš nastup i progovorimo. Neka ljudi budu sretni što čuju naš glas i naše mišljenje. Neka im se čekanje isplati. U društvima u kojima ne uspijevamo dosegnuti ugodnu šutnju i ugodne trenutke mikrofona, nerado opet odlazimo. To su pozornice koje ne zaslužuju naš nastup. Malo se šalim, ali činjenica je da je komunikacija poput malog kazališta i da se u njoj susreće pregršt likova iz raznih romana i kazališnih komada. Ako je za stolom još k tome i poneki režiser, tim bolje, on će vjerojatno biti moderator tema o kojima se govori ili, u pravom trenutku, skretničar spasa. I sama sam tu ulogu nerijetko osjetila kao najugodniju i najbolju. Sjediš u nekom društvu i suosjećaš sa svima. Paziš na sve teme o kojima se priča i ako vidiš da se počelo pričati o nečemu što nekoga u tom društvu opterećuje, skrenut ćeš diskretno temu na nešto što nema veze s onim neugodnim po nekoga. Po izrazima lica ljudi koji su za stolom, poput majke, uvijek pazim da su svi sretni i da se razgovorom svi zabavljamo. Taj osjećaj empatiziranja s drugim ljudima jako mi se sviđa i uvijek me ispunjava nekim posebnim zadovoljstvom.Ne zaboravimo ni na OČI s kojima se još najviše toga može reći i pokazati. Oscar Wilde je rekao da su oči ogledalo duše i to je istina. Oči bolje pristaju slušanju nego govorenju. Dok govorimo, ne razmišljamo toliko o našim očima, koncentrirani smo na sadržaj koji teče iz nas poput rijeke. Dok govorimo, naš pogled nije miran, on se mijenja iz sekunde u sekundu, putujući zajedno sa sadržajem ruku pod ruku, spontano i nenamješteno ide lijevo, desno, ravno, gore, dolje, u krug… Zatvara se i otvara prema sugovorniku u skladu sa sadržajem. Dok, pak, slušamo, naše su oči poput najljepših cvjetova suosjećanja i razumijevanja, poput mirnih luka u kojima ćemo dočekati sretna svitanja, poput svjetionika koji prate svoje brodove u nepoznata prostranstva. Pogled slušatelja znatno je smireniji od pogleda govornika. Slušatelj procjenjuje situaciju i cijelo vrijeme miruje svojim pogledom i govorom tijela. Sve ovo pišem kako bih pokušala dočarati ljepotu uloge slušatelja. Poklonimo našim sugovornicima naše uši i oči, zablistajmo poput najljepšeg sunca. Dopustimo im da vide kako izgleda spoj njihova tona i naše slike… Evo, i pišući se može govoriti. Pisanje je istodobno i potvrda da smo čuli sve što smo trebali čuti, ali je to i svojevrsni govor… Pisanje je i razgovor sa samim sobom, sa svijetom, sugovornikom ili sugovornicima… Pisanje je čudesno. Pisati znači govoriti šutnjom.

Sjetimo se tih ne tako davnih starih vremena. Sjetimo se kako je bilo nekad i kako je sve počelo… Polako… Tiho… Nježnim pogledom, rumenilom, osmijehom… Sjetimo se stanja svoje prve zaljubljenosti i sačuvajmo taj osjećaj za cijeli život. To je nešto najljepše što čovjek može osjetiti. Pokušajmo biti ljubavna, optimistična i uvijek crvena tabula rasa, po kojoj će netko kojeg će milovati naše srce ispisati nove stranice ljubavi i to istom iskrenošću i istim žarom i vjerom i nadom, kao da je to prvi put. Najljepše riječi su one koje srce osjeti, koje pogled pokaže, a koje usta nikad ne izgovore. Ljubav je plamen…U očima počinje, u srcu se nastanjuje, ustima i ušima tek se nada… Vjetrovima… Ljubav stihove ispisuje, u otkucajima tišine raste.

I, za sam kraj, poslušajmo narod:

Nije dovoljno govoriti, treba znati reći. Nije dovoljno slušati, treba znati čuti i razumjeti.

Humanističke aporije - empatija ili/i rasuđivanje

Maja Profaca

Književnost, zaključuje Nussbaum, može pomoći u senzibiliziranju građana za stradanja, poniženja i teške okolnosti drugih ljudi, što čini i kultivirajući osnovnu društvenu empatiju koja nikad ne isključuje i kritički sud. No, gdje prestaje empatija, a počinje kritičko rasuđivanje?

Jedno od temeljnih pitanja suvremenih teoretičara liberalizma pitanje je kako spojiti što inkluzivniji koncept društva za različitost drugih s potrebom za efikasnošću tog društva, njegovom racionalnošću i pravičnošću? Kako, primjerice, s aspekta prava ili ekonomije, senzibilizirati društvo za specifične potrebe pojedinaca ili, u pravu, okolnosti njihovih postupaka a da to ne spriječi ni racionalno upravljanje društvenim institucijama ni pravično reguliranje ponašanja i djelovanja građana?

Senzibiliziranje javnosti književnošću

Više suvremenih autora i autorica svjesni su ovog problema koji im, očito, zadaje mnogo glavobolje. Ono što se javlja kao jedno od bitnih pitanja jest kada bi društvo trebalo razumjeti, a kada suditi. Problem se može formulirati i na sljedeći način. U knjizi Giving an Account of Oneself Judith Butler napominje da osuda drugog uvijek pretpostavlja distanciranje do neprepoznatljivosti. To ujedno znači, drži Butler, da razumijevanje druge osobe gotovo uvijek pretpostavlja, bar privremeno, suspendiranje suda o toj osobi. No, trebaju li i, konačno, mogu li društvene institucije funkcionirati na taj način? Što im pritom može pomoći?

Martha Craven Nussbaum i Shoshana Felman suvremene su teoretičarke koje, svaka sa svog aspekta, pokušavaju rasvijetliti taj problem. U knjizi Poetic Justice: The Literary Imagination and Public Life Martha Nussbaum, profesorica prava i etike na čikaškom sveučilištu, pokušava ukazati na ulogu književne imaginacije u kultiviranju osjetljivosti za percipiranje bitnih društvenih problema. Književnost, zaključuje tako Nussbaum, može pomoći u senzibiliziranju građana za stradanja, poniženja i teške okolnosti drugih ljudi, što čini i kultivirajući osnovnu društvenu empatiju koja nikad ne isključuje i kritički sud. No, gdje prestaje empatija, a počinje kritičko rasuđivanje? Mogu li se ta dva pojma, u svjetlu Nussbaumine teorije o inteligibilnim emocijama, uopće međusobno suprotstavljati?

Sagledamo li taj problem s aspekta njezine teorije o emocijama koja odbacuje dihotomiju razuma i iracionalnih emocija te sve emocije vidi kao svojevrsne vrijednosne sudove, tada nam se i ova razdioba na rasuđivanje i razumijevanje može učiniti površnom. Jednostavno rečeno, uvijek kada suosjećamo s nekom osobom, premda nam to može izgledati kao puka čuvstvena reakcija, u nama postoji niz uvjerenja i razloga zašto suosjećamo upravo s tom osobom, a ne, recimo, s nekom drugom. Jedan od razloga jest i taj što mislimo da je ta osoba pretrpjela štetu koja bi i nama bila značajna. Na taj način ono što nam se čini puko emocionalnom reakcijom zapravo je, pomalo oksimoronski, nesvjesno rasuđivanje. No, jesu li empatija i suosjećanje uvijek najbolji pristupi stradanju?

Društveno korisna imaginacija i empatija

Premda se može činiti paradoksalnim, prava opasnost nekritičke empatije u smislu neprincipijelne sentimentalnosti jest da se lako može pretvoriti u “đavoljeg odvjetnika”. Svatko postaje “romantični junak” jer svatko ima svoju priču, a i dobra i osjećajna djeva u bajkama uvijek iskupi čudovište.

Naravno, to djelomice stoji. Svatko uistinu ima svoju priču. No, jedna je stvar nešto razumjeti, a druga opravdati. Toga su očito svjesne i Martha Nussbaum i Shoshana Felman (The Juridical Unconciousness). Obje tako drže da društvo potrebuje i principe i sud kako bi funkcioniralo, no to ujedno ne znači i da mu nije potreban korektiv, što u slučaju Marthe Nussbaum znači korektiv empatije ali i imaginacijom potpomognutog rasuđivanja. Koja je onda funkcija “društveno korisne” imaginacije, a onda i empatije?

Premda su im polazišne točke različite, više suvremenih teoretičara liberalizma slažu se oko jedne stvari: sposobnost za empatiju jedna je od bitnih građanskih vrlina zato što pomaže u percipiranju ne samo pojedinačnih stradanja drugih ljudi već i u uočavanju nefunkcioniranja sistema, primjerice, okrutnosti nekih institucija ili potisnutih kolektivnih trauma. Suosjećanje i imaginacija bolji su nego principi i etičke studije, kako drži primjerice Rorty, i iz tog razloga što su prvi i najspontaniji način percipiranja da nešto nije u redu; primjerice, da sistem i institucije ne funkcioniraju. Oni ukazuju na ono o čemu valja rasuđivati.

No, ako je suosjećanje, premda je jedna od najbenignijih društvenih emocija, ipak pogrešivo, postavlja se pitanje na koji način onda kultivirati takav društveni senzibilitet koji bi bio i čovječan ali i ispravan, a konačno i društveno “primjenjiv”?

Prosuđivanje i suosjećanje

Veliku ulogu u kultiviranju socijalno osjetljive empatije, drže između ostalih i navedeni autori, ima književnost, koja ne samo što nam može pružiti uvide u probleme sredina drukčijih od naših, odnosno što nas može, imaginarno, postaviti u okolnosti i pred probleme i dvojbe pred kojima se, možda, i nećemo nikada naći u stvarnom životu, već i zato što je i to jedan od načina da marginalizirani i obespravljeni progovore pored “vladajućih diskursa istine” ili usprkos njima. Književnost tako zauzima onaj dio javnog prostora u kojemu ne samo društvene već i osobne disonance postaju vidljive u smislu i obuhvatnosti u kojoj one nikada u uobičajenim javnim raspravama ne bi mogle i vjerojatno ne bi trebale biti raspravljane. Za društvo to je od osobite važnosti konačno i zbog čestog teorijskog uvjerenja da je glavna odlika nasilja to što je ono uglavnom nijemo. Nijemost koja perpetuira i traume i nasilje posljedica je i toga što žrtve nasilja i stradanja, nemajući drugog izbora, često racionalizaciju svoje patnje pronalaze u vladajućim diskursima, koji nerijetko tu patnju opravdavaju (recimo, običajnim ili čak teološkim razlozima) ili je jednostavno ignoriraju. Čitati i pisati tada nerijetko znači i učiti govoriti. Shvatimo li na taj način pragmatiku književnih djela, tada bismo mogli zaključiti da književnost nerijetko ima i tu adamovsku funkciju uočavanja, prepoznavanja i imenovanja. I premda je svako imenovanje ujedno i neki sud o stvari, prednost književnosti leži u tome što ona rijetko kad eksplicite uvjerava. Prije bi se moglo reći da književnost suočava.

To je jedan od aspekata književne imaginacije. Drugi aspekt vezan uz imaginaciju, osobito književnu imaginaciju premda bi se ovo moglo primijeniti i na druge umjetnosti, primjerice film, jest da nas imaginacija suočava s problemima i situacijama ne samo kako bismo ih sentimentalno “razumjeli” već i da bismo o njima rasuđivali. O ovom drugom aspektu imaginacije iscrpnije govori Hannnah Arendt u svojim predavanjima o Kantu. Taj drugi aspekt društveno korisne imaginacije, premda rijetko može bez prvog, mnogo je korisniji kada treba donijeti nedvosmislen sud koji ne samo što omogućava funkcioniranje brojnih društvenih institucija već je i potreban za svaki učinkoviti angažman. No time se ne smije podcijeniti uloga suosjećanja u percepciji društvenih problema. Parafraziramo li Kanta, premda empatija bez rasuđivanja može biti slijepa, tako i suđenje bez empatije može biti nečovječno.

Naravno, valja napomenuti da je društvenopragmatični pristup književnosti samo jedan, često podcijenjen pristup književnosti. Mnogi sofisticirani “uživaoci” umjetnosti mogli bi tvrditi da postoje i bolji pristupi. Naposljetku, rekao bi Eco, svaki susret s nekim djelom uvijek je na neki način i koautorstvo, nepredvidivo sustvaranje značenja djela. No, kao što je Eco velik protivnik simplificiranog i površnog čitanja, tako se i autori poput Marthe C. Nussbaum, Richarda Rortyja ili Amartyje Sena bore protiv različitih okrutnosti prema pojedincu koje mogu proizaći i iz površnog i pojednostavljenog rasuđivanja o bitnim društvenim problemima. Ako se u svojim pokušajima i posluže umjetnošću, tada to i nije loša svrha