Humanističke aporije - empatija ili/i rasuđivanje

Maja Profaca

Književnost, zaključuje Nussbaum, može pomoći u senzibiliziranju građana za stradanja, poniženja i teške okolnosti drugih ljudi, što čini i kultivirajući osnovnu društvenu empatiju koja nikad ne isključuje i kritički sud. No, gdje prestaje empatija, a počinje kritičko rasuđivanje?

Jedno od temeljnih pitanja suvremenih teoretičara liberalizma pitanje je kako spojiti što inkluzivniji koncept društva za različitost drugih s potrebom za efikasnošću tog društva, njegovom racionalnošću i pravičnošću? Kako, primjerice, s aspekta prava ili ekonomije, senzibilizirati društvo za specifične potrebe pojedinaca ili, u pravu, okolnosti njihovih postupaka a da to ne spriječi ni racionalno upravljanje društvenim institucijama ni pravično reguliranje ponašanja i djelovanja građana?

Senzibiliziranje javnosti književnošću

Više suvremenih autora i autorica svjesni su ovog problema koji im, očito, zadaje mnogo glavobolje. Ono što se javlja kao jedno od bitnih pitanja jest kada bi društvo trebalo razumjeti, a kada suditi. Problem se može formulirati i na sljedeći način. U knjizi Giving an Account of Oneself Judith Butler napominje da osuda drugog uvijek pretpostavlja distanciranje do neprepoznatljivosti. To ujedno znači, drži Butler, da razumijevanje druge osobe gotovo uvijek pretpostavlja, bar privremeno, suspendiranje suda o toj osobi. No, trebaju li i, konačno, mogu li društvene institucije funkcionirati na taj način? Što im pritom može pomoći?

Martha Craven Nussbaum i Shoshana Felman suvremene su teoretičarke koje, svaka sa svog aspekta, pokušavaju rasvijetliti taj problem. U knjizi Poetic Justice: The Literary Imagination and Public Life Martha Nussbaum, profesorica prava i etike na čikaškom sveučilištu, pokušava ukazati na ulogu književne imaginacije u kultiviranju osjetljivosti za percipiranje bitnih društvenih problema. Književnost, zaključuje tako Nussbaum, može pomoći u senzibiliziranju građana za stradanja, poniženja i teške okolnosti drugih ljudi, što čini i kultivirajući osnovnu društvenu empatiju koja nikad ne isključuje i kritički sud. No, gdje prestaje empatija, a počinje kritičko rasuđivanje? Mogu li se ta dva pojma, u svjetlu Nussbaumine teorije o inteligibilnim emocijama, uopće međusobno suprotstavljati?

Sagledamo li taj problem s aspekta njezine teorije o emocijama koja odbacuje dihotomiju razuma i iracionalnih emocija te sve emocije vidi kao svojevrsne vrijednosne sudove, tada nam se i ova razdioba na rasuđivanje i razumijevanje može učiniti površnom. Jednostavno rečeno, uvijek kada suosjećamo s nekom osobom, premda nam to može izgledati kao puka čuvstvena reakcija, u nama postoji niz uvjerenja i razloga zašto suosjećamo upravo s tom osobom, a ne, recimo, s nekom drugom. Jedan od razloga jest i taj što mislimo da je ta osoba pretrpjela štetu koja bi i nama bila značajna. Na taj način ono što nam se čini puko emocionalnom reakcijom zapravo je, pomalo oksimoronski, nesvjesno rasuđivanje. No, jesu li empatija i suosjećanje uvijek najbolji pristupi stradanju?

Društveno korisna imaginacija i empatija

Premda se može činiti paradoksalnim, prava opasnost nekritičke empatije u smislu neprincipijelne sentimentalnosti jest da se lako može pretvoriti u “đavoljeg odvjetnika”. Svatko postaje “romantični junak” jer svatko ima svoju priču, a i dobra i osjećajna djeva u bajkama uvijek iskupi čudovište.

Naravno, to djelomice stoji. Svatko uistinu ima svoju priču. No, jedna je stvar nešto razumjeti, a druga opravdati. Toga su očito svjesne i Martha Nussbaum i Shoshana Felman (The Juridical Unconciousness). Obje tako drže da društvo potrebuje i principe i sud kako bi funkcioniralo, no to ujedno ne znači i da mu nije potreban korektiv, što u slučaju Marthe Nussbaum znači korektiv empatije ali i imaginacijom potpomognutog rasuđivanja. Koja je onda funkcija “društveno korisne” imaginacije, a onda i empatije?

Premda su im polazišne točke različite, više suvremenih teoretičara liberalizma slažu se oko jedne stvari: sposobnost za empatiju jedna je od bitnih građanskih vrlina zato što pomaže u percipiranju ne samo pojedinačnih stradanja drugih ljudi već i u uočavanju nefunkcioniranja sistema, primjerice, okrutnosti nekih institucija ili potisnutih kolektivnih trauma. Suosjećanje i imaginacija bolji su nego principi i etičke studije, kako drži primjerice Rorty, i iz tog razloga što su prvi i najspontaniji način percipiranja da nešto nije u redu; primjerice, da sistem i institucije ne funkcioniraju. Oni ukazuju na ono o čemu valja rasuđivati.

No, ako je suosjećanje, premda je jedna od najbenignijih društvenih emocija, ipak pogrešivo, postavlja se pitanje na koji način onda kultivirati takav društveni senzibilitet koji bi bio i čovječan ali i ispravan, a konačno i društveno “primjenjiv”?

Prosuđivanje i suosjećanje

Veliku ulogu u kultiviranju socijalno osjetljive empatije, drže između ostalih i navedeni autori, ima književnost, koja ne samo što nam može pružiti uvide u probleme sredina drukčijih od naših, odnosno što nas može, imaginarno, postaviti u okolnosti i pred probleme i dvojbe pred kojima se, možda, i nećemo nikada naći u stvarnom životu, već i zato što je i to jedan od načina da marginalizirani i obespravljeni progovore pored “vladajućih diskursa istine” ili usprkos njima. Književnost tako zauzima onaj dio javnog prostora u kojemu ne samo društvene već i osobne disonance postaju vidljive u smislu i obuhvatnosti u kojoj one nikada u uobičajenim javnim raspravama ne bi mogle i vjerojatno ne bi trebale biti raspravljane. Za društvo to je od osobite važnosti konačno i zbog čestog teorijskog uvjerenja da je glavna odlika nasilja to što je ono uglavnom nijemo. Nijemost koja perpetuira i traume i nasilje posljedica je i toga što žrtve nasilja i stradanja, nemajući drugog izbora, često racionalizaciju svoje patnje pronalaze u vladajućim diskursima, koji nerijetko tu patnju opravdavaju (recimo, običajnim ili čak teološkim razlozima) ili je jednostavno ignoriraju. Čitati i pisati tada nerijetko znači i učiti govoriti. Shvatimo li na taj način pragmatiku književnih djela, tada bismo mogli zaključiti da književnost nerijetko ima i tu adamovsku funkciju uočavanja, prepoznavanja i imenovanja. I premda je svako imenovanje ujedno i neki sud o stvari, prednost književnosti leži u tome što ona rijetko kad eksplicite uvjerava. Prije bi se moglo reći da književnost suočava.

To je jedan od aspekata književne imaginacije. Drugi aspekt vezan uz imaginaciju, osobito književnu imaginaciju premda bi se ovo moglo primijeniti i na druge umjetnosti, primjerice film, jest da nas imaginacija suočava s problemima i situacijama ne samo kako bismo ih sentimentalno “razumjeli” već i da bismo o njima rasuđivali. O ovom drugom aspektu imaginacije iscrpnije govori Hannnah Arendt u svojim predavanjima o Kantu. Taj drugi aspekt društveno korisne imaginacije, premda rijetko može bez prvog, mnogo je korisniji kada treba donijeti nedvosmislen sud koji ne samo što omogućava funkcioniranje brojnih društvenih institucija već je i potreban za svaki učinkoviti angažman. No time se ne smije podcijeniti uloga suosjećanja u percepciji društvenih problema. Parafraziramo li Kanta, premda empatija bez rasuđivanja može biti slijepa, tako i suđenje bez empatije može biti nečovječno.

Naravno, valja napomenuti da je društvenopragmatični pristup književnosti samo jedan, često podcijenjen pristup književnosti. Mnogi sofisticirani “uživaoci” umjetnosti mogli bi tvrditi da postoje i bolji pristupi. Naposljetku, rekao bi Eco, svaki susret s nekim djelom uvijek je na neki način i koautorstvo, nepredvidivo sustvaranje značenja djela. No, kao što je Eco velik protivnik simplificiranog i površnog čitanja, tako se i autori poput Marthe C. Nussbaum, Richarda Rortyja ili Amartyje Sena bore protiv različitih okrutnosti prema pojedincu koje mogu proizaći i iz površnog i pojednostavljenog rasuđivanja o bitnim društvenim problemima. Ako se u svojim pokušajima i posluže umjetnošću, tada to i nije loša svrha