Umjetnost slušanja

Umjetnost slušanja

Tko oko svega diže buku, ne uspijeva.
Lao Tzu

Osjećamo li se ljepše kada nešto poklanjamo ili kada primamo poklone? Odgovor je svima dobro znan, jer gotovo svi normalni i dobrohotni ljudi puno se bolje osjećaju kada poklanjaju nego kada primaju darove. Osjećamo li se bolje dok govorimo ili dok slušamo? Odgovori variraju. Većina egocentrika i narcisoidnih ljudi uživa slušajući sebe. Altruistični ljudi uživaju slušajući druge. Ako govor i slušanje usporedimo s uzimanjem i davanjem, tada je govor uzimanje a slušanje je davanje. Kako? Jednostavno, ustima uzimamo pažnju tuđih ušiju, a ušima poklanjamo drugima sebe i svoju pažnju. Da je Bog htio, mogao nam je dati jedno uho umjesto usta i dvoja usta umjesto ušiju, ali nije. Htio je da naučimo slušati druge i osjetiti u tome najveće zadovoljstvo.

Balthazar Gracian ( The Art of Worldly Wisdom ) savjetuje nam: “Ne slušajte sebe. Beskorisno je zadovoljavati sebe ako ne zadovoljavamo druge. I znajmo da je opći prezir kazna za samozadovoljstvo. Pažnju koju posvećujete sebi vjerojatno dugujete drugima. Govoriti i istodobno slušati sebe ne može ispasti dobro. Ako je razgovarati sam sa sobom kada smo sami ludost, sigurno je još nepromišljenije slušati sebe u nazočnosti drugih ljudi. Slabost je velikih - da stalno u govoru ističu sebe, čime zgražavaju svoje slušatelje. U svakoj rečenici oni traže pljesak ili laskanje, računajući na strpljenje mudrih… Kod svake izgovorene riječi, oni željno očekuju potporu riječi: Bravo!”

I mene je to nekada držalo dok i sama u doba sazrijevanja nisam otkrila užitak slušanja. Priznajem vam da sam u najranijoj mladosti u društvima znala biti i previše pričljiva. Nije ni čudo da sam se uvijek nakon svojih brbljavih izleta osjećala iscrpljeno. Tata mi je, želeći mi pomoći, nerijetko savjetovao da je poneki put puno pametnije mikrofon prepustiti drugima, jer smo tada u velikoj prednosti. I, doista, kada sam prvi put poslušala tatin savjet i pustila druge ljude da pričaju i govore o sebi i svojim djelima, ili jednostavno o svom pogledu na svijet, osjetila sam neopisivu sreću, čak neko olakšanje. Naime, oduvijek se u mojem društvu od mene očekivalo da ga zabavljam, da ispričam nešto smiješno, neku zgodu, vic, anegdotu, tako da sam šutnju u društvu znala osjetiti kao poziv da počnem sa svojim nastupom. Često sam osjećala nelagodu ako bi šutnja dugo potrajala. No, kasnije me to počelo zamarati, jer nisam uvijek bila raspoložena zabavljati druge, nego sam koji put htjela i da drugi malo zabavljaju mene svojim pričama i svojim doživljajima. Razloga za šutnju kod ljudi, kažu psiholozi, ima bezbroj. Neki ljudi šute jer su odsutni u danom trenutku, drugi šute jer se zbog nekog svog apriornog stava ne slažu ni sa čim, treći šute jer ne poznaju materiju o kojoj se govori, a četvrti mudro šute jer žele čuti što drugi misle i govore. Postoje aktivni i pasivni slušatelji. Aktivni slušatelj cijelo vrijeme budno prati konverzaciju i spreman je uskočiti u nju kad god se za tim ukaže prilika ili potreba. Pasivni slušatelji nemaju želju za uključenjem, što zbog predrasuda, što zbog umora, što zbog neslaganja, što zbog nemogućnosti uključivanja, jer možda ne raspolažu s dovoljno argumenata da bi se mogli uključiti, ili da jednostavno ne bi prešli opasne granice svog neznanja. Ugodno šutjeti i u tome uživati može jedino onaj koji je dovoljno sazrio za šutnju svojom mudrošću i znanjem. Šutnju treba zaraditi. Mudraci dok šute toliko toga govore mirnoćom i pogledom. Govor i šutnja ograničenih ljudi ne razlikuju se baš puno jedno od drugoga, osim što su oni shvatili da pametnije izgledaju kada šute nego dok koješta govore. Eto, čak i onima manje nadarenima šutnja pomaže više od govora. Govor je uvijek rizik, šutnja je uvijek sigurnost. Jadni su oni koji govore samo zato jer ne znaju šutjeti, ili samo zato što su nazočni. Smatram važnim istaknuti da se i šutnja mora vježbati u jednakoj mjeri kao i govor. Trud će nam se isplatiti. Sa šutnjom ne možemo pogriješiti. Šuteći dobivamo na vremenu. “Muk je nelagodan jedino među zavidnicima,” rekao je Gibran. Znamo li se pravilno služiti našim darom govora, znamo li točno što želimo reći, i još smo uvjereni da smo ispekli dobro sve što želimo reći, tada probudimo u sebi slavuja, pogledajmo publiku, uzmimo mikrofon i razgovjetno izrecimo svoju misao. Budimo kratki i jasni u izricanju naše poruke. Ako mikrofon držimo u rukama predugo, pažnja naših slušatelja iz minute u minutu opada. I nemojmo žuriti s našom izjavom za javnost. Pričekajmo da se oluja smiri, da nas mirno počnu zapljuskivati valovi tuđe pažnje…. Uvjerimo se da je to pravi trenutak za nas. Ogledajmo se oko sebe i uvjerimo da je scena kao stvorena za naš nastup i progovorimo. Neka ljudi budu sretni što čuju naš glas i naše mišljenje. Neka im se čekanje isplati. U društvima u kojima ne uspijevamo dosegnuti ugodnu šutnju i ugodne trenutke mikrofona, nerado opet odlazimo. To su pozornice koje ne zaslužuju naš nastup. Malo se šalim, ali činjenica je da je komunikacija poput malog kazališta i da se u njoj susreće pregršt likova iz raznih romana i kazališnih komada. Ako je za stolom još k tome i poneki režiser, tim bolje, on će vjerojatno biti moderator tema o kojima se govori ili, u pravom trenutku, skretničar spasa. I sama sam tu ulogu nerijetko osjetila kao najugodniju i najbolju. Sjediš u nekom društvu i suosjećaš sa svima. Paziš na sve teme o kojima se priča i ako vidiš da se počelo pričati o nečemu što nekoga u tom društvu opterećuje, skrenut ćeš diskretno temu na nešto što nema veze s onim neugodnim po nekoga. Po izrazima lica ljudi koji su za stolom, poput majke, uvijek pazim da su svi sretni i da se razgovorom svi zabavljamo. Taj osjećaj empatiziranja s drugim ljudima jako mi se sviđa i uvijek me ispunjava nekim posebnim zadovoljstvom.Ne zaboravimo ni na OČI s kojima se još najviše toga može reći i pokazati. Oscar Wilde je rekao da su oči ogledalo duše i to je istina. Oči bolje pristaju slušanju nego govorenju. Dok govorimo, ne razmišljamo toliko o našim očima, koncentrirani smo na sadržaj koji teče iz nas poput rijeke. Dok govorimo, naš pogled nije miran, on se mijenja iz sekunde u sekundu, putujući zajedno sa sadržajem ruku pod ruku, spontano i nenamješteno ide lijevo, desno, ravno, gore, dolje, u krug… Zatvara se i otvara prema sugovorniku u skladu sa sadržajem. Dok, pak, slušamo, naše su oči poput najljepših cvjetova suosjećanja i razumijevanja, poput mirnih luka u kojima ćemo dočekati sretna svitanja, poput svjetionika koji prate svoje brodove u nepoznata prostranstva. Pogled slušatelja znatno je smireniji od pogleda govornika. Slušatelj procjenjuje situaciju i cijelo vrijeme miruje svojim pogledom i govorom tijela. Sve ovo pišem kako bih pokušala dočarati ljepotu uloge slušatelja. Poklonimo našim sugovornicima naše uši i oči, zablistajmo poput najljepšeg sunca. Dopustimo im da vide kako izgleda spoj njihova tona i naše slike… Evo, i pišući se može govoriti. Pisanje je istodobno i potvrda da smo čuli sve što smo trebali čuti, ali je to i svojevrsni govor… Pisanje je i razgovor sa samim sobom, sa svijetom, sugovornikom ili sugovornicima… Pisanje je čudesno. Pisati znači govoriti šutnjom.

Sjetimo se tih ne tako davnih starih vremena. Sjetimo se kako je bilo nekad i kako je sve počelo… Polako… Tiho… Nježnim pogledom, rumenilom, osmijehom… Sjetimo se stanja svoje prve zaljubljenosti i sačuvajmo taj osjećaj za cijeli život. To je nešto najljepše što čovjek može osjetiti. Pokušajmo biti ljubavna, optimistična i uvijek crvena tabula rasa, po kojoj će netko kojeg će milovati naše srce ispisati nove stranice ljubavi i to istom iskrenošću i istim žarom i vjerom i nadom, kao da je to prvi put. Najljepše riječi su one koje srce osjeti, koje pogled pokaže, a koje usta nikad ne izgovore. Ljubav je plamen…U očima počinje, u srcu se nastanjuje, ustima i ušima tek se nada… Vjetrovima… Ljubav stihove ispisuje, u otkucajima tišine raste.

I, za sam kraj, poslušajmo narod:

Nije dovoljno govoriti, treba znati reći. Nije dovoljno slušati, treba znati čuti i razumjeti.